Govor Blata na Korčuli pripada južnočakavskom dijalektu čakavskoga narječja. Govor su istraživali P. Ivić, P. Šimunović, J. Lisac, P. Milat Panža, M. Kapović. Najvažnije karakteristike govora Blata na Korčuli jesu: ikavizam (lȋpo, dītȅ, mȉsēc, kolȉno, pridȁt, pripīsȁt, doklȉ/dȍkli), uz ekavski odraz jata u zȅnica, dȍsle, dȏkle (uz ikavske inačice). Ekavizmi koji nisu podrijetlom jat u riječima su: kȍren, sȅst, prosȅst se, zanovētȁt, ozlēdȉt, ũnde, ȍdōvle, dȍdōvle, ȍzdōvle, ȍbe, osēknȕt); prednji nazal je pred glasovima j, č, ž dao a u izvedenim glagolima (ujãt, prijãt, zajãt), praslavenski stražnji vokal je dao u (mȗž), slogotvorno l također u (stȗp), a slogotvorni glas r javlja se bez popratnoga vokala, npr. kȓv, vȓh, grmĩ (ako se pojavi popratni glas uz r u pojedinom primjeru, to je e ili o, npr. pervȋ , ȅrzati 'rzati', Kȇrkranin 'Krkranin', 'Korčulanin', merkȇnta , ali kȑv, vȑh, a ne kȇrv i vȇrh). U blatskom je govoru provedena zamjena rā > rē (rest 'rasti', rēpȁk 'vrabac') te zamjene samoglasnika tipa e > o i e > a u primjerima nogȍ 'nego', učãr 'jučer'. Protetsko j pojavljuje se prije samoglasnika, npr. jȍko, jȍpēt, jūstȁ, jih (< ih), jin (< im). Blatski je govor očuvao dva para afrikata ť i č, a u suglasničkom inevntaru nema glasa dž, zamijenjen je glasom ž (žȅp, žẽmper).
Osim toga, blatski govor karakterizira zatvaranje dugih naglašenih samoglasnika a, e o te glas y kao nelabijalizirani glas tipa i koji se nalazi na mjestu kratko naglašenoga glasa i (zalūdyt, pryša), nazalizacija samoglasnika u osobnim zamjenicama i prijedlozima tu i ku (ją, tį, mį, vį kų, tų) te na završetku riječi koje završavaju glasom m ili n.
Glagoli 2. vrste u infinitivu zadržavaju infiks -nu-, za razliku od -ni- u drugim čakavskim govorima: mȅtnūt, nakȉsnūt, pogȉnūt, podȉgnūt. Dočetno l u blatskom je govoru očuvano na kraju imenica i pridjeva: tȍpāl, vȅsēl, svȋtal'svijetao', pȍdāl 'podao', žȃl 'žao'). U glagolskom je pridjevu radnom muškoga roda otpao (čȗ, vȉdī). Suglasnički sustav blatskoga govora obilježava čakavski izgovor glasa ć, čuvanje suglasnika f i h u inventaru te zamjene i ispadanje suglasnika u suglasničkim skupovima npr. bl > pl (repȕplika), bst > st (pozẽst), ck > sk (Hrvãska), gd > jd u kontaktu (ko Bȏj dȃ); kt › jt mȕjtē 'mukte'; lȃjti 'lakti'); ht u pojedinim slučajevima prelazi u šć: šćȉt < htit, dašćȁt 'dahtati'; pk katkad prelazi u k (klȕko < klupko), sk > šk (škȁtula, škȗra, ali skancȉja, skapulȁt; sp > šp (španjulȅt, šporkȅca, ali spijũn, spȉrit); mč > nč (mȏnče – V jd. od momak); mk › nk (kînka – G jd. od kȉmak, stȗnka – G jd. od stȕmak); čk > šk (mȁška, pȉška, gȑškī), rv > rb (kȗrba 'kurva', ali murva); zn > zl (zlȁmenovāt se, ali obaznȁt); katkad bz prelazi u z (ȍzīr ‹ obzir, ali obzor), ks u s (prȁsa < praksa, ali Daksa, boksati), sv u s (osrnȕt se 'osvrnuti s) uz ispadanja suglasnika tipa čelȁ 'pčela', šenȉca 'pšenica', kȍ 'tko', dȉ (gdi < gdje), lītȍ (dlito < dlijeto), sovȁt 'psovati'. Sibilarizacija se uglavnom ne provodi (jȅdnāki, krȍki, prlȕki uz dvostrukosti brȉgi/brȉzi, rūkȉ/rūcȉ).
Naglasni inventar blatskoga govora tronaglasni je, a obilježuje ga čuvanje prednaglasne i zanaglasne duljine (zȅnica, vājȁt, falȉt, caklȍ, bȍjē komp.; põć (inf.), kũn 'kraj, kod', matũnī /matũnīh G mn.; razbȋ gl. pr. r. m. r.) po čemu se blatski govor odvaja od velike većine čakavskih govora u kojima su zanaglasne duljine nestale. Po očuvanosti duljine u primjerima tipa bogȁstvō blatski je govor jedini hrvatski govor koji čuva tu važnu naglasnu starinu. Važnost i očuvanost naglaska u blatskom govoru najbolje seočituje u izgovoru rečenica. Primjer je za to iz Rječnika govora Blata na Korčuli Petra Milata Panže: Što si mu razbi caklo? može se izgovoriti na više načina, ovisno o tome što se želi naglasiti: Štȍ si mu razbȋ caklȍ?, pitanje je zašto si mu razbio staklo, a ako se kaže: Što sȉ mu razbȋ caklȍ?, pita se i zašto si to baš ti učinio! Blatski govor poznaje depalatalizaciju glasa lj koji je zamijenjen glasom j (jūbȃv, jȗdi, vȍja), praslavenske skupine *stj i *skj dale su šć: godȉšće, strnȉšće, šćãp, prĩšć, šćȅta, gȕšćerica, šćivȁle, gōšćȉca, a *zgj i *zdj dali su zj i žj: mȍžjāni, grȍzjē/gȍzjē, dažjȁ (G od dȁž), dažjȉt, zvīžjȁt. Dočetno se m zamjenjuje glasom n (npr. prez. 1. jd. vȉdīn, nȍsīn, pȅrēn, sȉjēn; I jd. rūkõn, pȍslōn).
Iz morfologije valja izdvojiti čuvanje starih oblika u genitivu (kovnĩkōvāh, dasãk, tȉkāv, bȕkāv, bȉčāv, nogãh, kȍlīn). Množina je uglavnom kratka, a infinitiv krnj. Hipokoristici od vlastitoga imena u kosim padežima tvore se formantom -ta (D -tu: Āntȅ/Āntetȁ/Āntetȕ; Vīcȅ/Vīcetȁ/Vīcetȕ; Mȃrko/Mȃrkota/Mȃrkotu; Pērȅ/Pēretȁ/Pēretȕ).
Govor Blata na Korčuli važan je biljeg blatskoga identiteta. On je to i u velikoj blatskoj iseljeničkoj zajednici u Sydneyu u Australiji. Lokalna zajednica čini sve da se očuva prijenos govora sa starijih na mlađe povezujući govor s ostalim nematerijalnim i materijalnim kulturnim dobrima.